Viralni "savjeti sibirske travarke" ne temelje se ni na kakvim dokazima

Foto: Raskrinkavanje.ba

Na stranici Recepti i zdravlje 31. januara 2023. godine objavljen je članak u kome se prenose savjeti travarke Lidije Nestorovne Surine o tome kako se zaštititi od bolesti. Za Surinu se navodi da je biologinja, fitoterapeutkinja i travarka već 40 godina te da je objavila nekoliko knjiga o ljekovitom svojstvu lokalnih biljaka.

Između ostalog, u tekstu se prenosi njena preporuka da ishranu treba bazirati na hrani s lokalnog podneblja, jer ukoliko se jede previše uvozne hrane, organizam navodno neće moći da se prilagodi uslovima okruženja. Za liječenje čira na želucu Surina preporučuje list bokvice, a protiv alergija pola čaše mlijeka s tri kapi joda. Pirevinu preporučuje kao zaštitu od artritisa, artroze i gastritisa. Pored savjeta šta treba jesti, u članku se prenosi i njena preporuka da treba izbjegavati hranu i pića koja sadrže vještački zaslađivač aspartam, za koji tvrdi da donosi niz zdravstvenih komplikacija.

Ovaj članak, kog je početkom ove i krajem prošle godine objavilo niz drugih portala, star je nekoliko godina. Navedene tvrdnje pronašli smo i u članku portala Info pult iz marta 2019. godine. Infopult je kao izvor naveo Stil Kurir. Na ovom su portalu trenutno dostupna dva članka u kome se prenose savjeti Surine, međutim, oni su iz 2021. i 2022. godine. Članak na koji se pozvao Info Pult nismo uspjeli pronaći.

Tokom prethodne tri godine članke s ovim tvrdnjama objavilo je i desetine drugih portala u regiji. U nekim verzijama, pored navedenih “pravila”, objavljen je i recept kako koristiti pirevinu, dok neki članci sadrže samo dio ovih savjeta. Mediji su svoje članke nerijetko opremali senzacionalističkim naslovima koji sadrže različite tvrdnje o godinama Surine:

SIBIRSKA TRAVARKA TVRDI DA JE OVA BILJKA NAJLEKOVITIJA: Zbog nje nije popila nijedan lek, a ima 81. godinu!(RECEPT) (NS uzivo)

POZNATA TRAVARKA LIDIJA: Imam 64 godine, a zbog ove biljke još nisam popila nijedan lijek… (Prirodni svet)

Ruska travarka NESTOROVNA: Poštujte 8 jednostavnih pravila i sprečite razvoj MALIGNIH BOLESTI (Novosti magazin)

RUSKA TRAVARKA JE PRAVO OTKRIĆE U SRBIJI, TAJNE NJENIH BILJAKA ČINE ČUDA PO NAŠE ZDRAVLJE!? Ima 81. godinu, puca od snage i zna kako da vam produži život (Informer)

Pretragom na ruskom jeziku pronašli smo članak iz 2017. godine u kom se izvještava o smrti Lidije Nestorovne Surine u 86. godini. U članku se navodi da je Surina predavala botaniku na tjumenskom Državnom univerzitetu i tjumenskoj Državnoj medicinskoj akademiji te da se zanimala za upotrebu biljaka u medicini. Savjete u kojima Surina preporučuje liječenje biljkama, skoro identične onim koji se dijele na našem govornom području, pronašli smo i na ruskom jeziku.

Mediji na našem govornom području i ranije su pisali o Surini, prenoseći neke njene “savjete” koji se tiču ishrane.

Malo činjenica i mnogo pseudonauke: Uvozna hrana i prilagođavanje podneblju 

Surina, između ostalog, navodi da ishranu treba bazirati na hrani s lokalnog podneblja, jer, ukoliko se jede previše “uvozne hrane”, organizam navodno ne može da se prilagodi uslovima okruženja. Ona u tekstu pominje primjer ivan-čaja, koji, kako tvrdi, ima više vitamina ukoliko raste sjevernije i na osnovu toga zaključuje da ljudi sa sjevera ne treba da jedu južno voće.

“Danas se više razbolevamo, jer jedemo mnogo uvozne hrane. 65% mesa je uvozno, uvozimo i jedemo mnogo banana i pomorandži. Dobro je kada jedemo uvoznu hranu, ali samo 10 posto od ukupno unesene hrane u naš organizam. Kada jedete mnogo hrane koja nije sa našeg podneblja, onda nećete moći da se prilagodite uslovima mesta u kom živite. To je osnovni zakon prirode.”

“Hrana treba da bude lek, a lek treba da bude hrana.”

“Jednom sam uzela ivan-čaj koji se proizvodi u fabrikama u Salehardu, Urengoju, Nadimu i Tjumenu kako bih proverila nivo vitamina u njima. Pokazalo se da ivan – čaj ima 6 puta više vitamina C nego limun.

Ispostavilo se da ivan – čaj koji raste u Salehardu ima 20 puta više Vitamina C. Sadržaj vitamina A i karotena je 10 puta veći u Salehardu nego u Tjumenu. Sve što raste dalje na severu bogatije je vitaminima, više od onih čajeva koji rastu na jugu. Pa kako onda ljudi sa severa mogu da jedu južno voće i povrće? Da li me razumete? Od te hrane možete samo da se razbolite!

Nismo uspjeli pronaći nikakve dokaze koji bi potkrijepili ovu tezu. Činjenica je da postoje pokreti koji zagovaraju da se samo konzumira hrana iz okruženja, no to nema veze s razlogom koji pominje Surina, već je motivisano željom da se konzumiraju svježe voće i povrće, pomognu lokalni uzgajivači te smanji štetan uticaj na klimu – kroz smanjenje zagađenja koje je rezultat pakovanja i transporta namirnica. 

Kako bismo provjerili utemeljenost tvrdnji koje iznosi Surina, kontaktirali smo dr. sc. Bojana Stojnića, magistra nutricionizma i vlasnika Savjetovališta za prehranu nutricionizam.hr te autora više članka na temu zdrave prehrane. U odgovoru na naš upit on je naveo da ne postoje dokazi koji bi potkrijepili tvrdnje da ishranu treba bazirati na vrste koje su karakteristične za lokalno podneblje.

Tvrdnja kako prehranu treba bazirati na hrani isključivo iz našeg podneblja iz nutricionističke perspektive nije utemeljena. Naime, ne postoje dokazi kako je hrana iz određenog podneblja na neki način vrijednija za ljude koji tamo žive. S druge strane, podneblje je ograničavajući faktor u dostupnosti namirnica. Primjerice, je li za ljude iz Sahare zdravije jesti samo hranu iz pustinje? Ili bi im bilo zdravije poslužiti se mogućnošću konzumacije hrane iz drugih, plodnijih podneblja? Mi nismo birali podneblje u kojem smo se rodili. Imali smo sreće pa smo se rodili u onom plodnom. No to ne znači da je jesti hranu iz drugih podneblja loše. Štoviše, može samo doprinijeti raznolikosti naše prehrane, a time i vjerojatnosti zadovoljenja naših nutritivnih potreba.

Dakle, suprotno tvrdnjama Lidije Surine, dostupnost uvozne hrane na tržištu može imati i prednosti, prije svega jer se na ovaj način obezbjeđuje raznovrsna ishrana. Na ovo je ukazao i New York Times u članku iz 2018. godine, gdje se posebno naglašava važnost dostupnosti i raznovrsnosti svježih proizvoda tokom zimskog perioda.

Treba imati na umu i da određene zemlje nisu u mogućnosti da same obezbijede hranu, pa su dominantno orijentisane ka uvozu. Singapur, naprimjer, zbog nedostatka prirodnih resursa uvozi više od 90% svoje hrane iz više od 170 zemalja i regiona. Stanovnici/e Singapura inače spadaju među najdugovječnije na svijetu, što svakako ne ide u prilog tezi o “razbolijevanju zbog uvozne hrane”.

Kako bi potkrijepila tvrdnju da ljudi trebaju da jedu hranu sa svog podneblja, Surina navodi primjer ivan-čaja, koji, kako tvrdi, ima više vitamina C ukoliko raste sjevernije. Isto tvrdi i za ostale čajeve i na osnovu toga izvodi zaključak da južno voće nije adekvatno za ljude sa sjevera. U člancima se navodi da je sama Surina do ovih zaključaka došla na osnovu istraživanja koje je uradila. Pretragom ključnih riječi nismo uspjeli naći takvo istraživanje (link, link). Ove tvrdnje jesu dijeljene na ruskom jeziku, ali nismo uspjeli pronaći nikakve dodatne informacije o tome kad i gdje je Surina navodno analizirala sastav ivan-čaja, na osnovu koje je metodologije ono urađeno, kad i gdje je to istraživanje objavljeno te kakvi su bili nalazi.

Komentarišući ove tvrdnje, Stojnić navodi da fokus treba biti na tome da li unosimo dovoljne količine vitamina C, a ne na tome koliko ga koja biljka sadrži. 

Tvrdnja kako biljke sa sjevera imaju više vitamina C nego one sa juge možda i jest točna. Ukoliko dotična iznosi znanstvene radove koji tu tvrdnju potkrijepljuju, svakako je treba uzeti u obzir. A onda u obzir treba uzeti i značenje te činjenice. Prvo, kolika je ta razlika? Ako i postoji, iz iskustva mogu pretpostaviti da nema efekta na zdravlje. Drugo pitanje koje si moramo postaviti je unosimo li na populacijskoj razini dovoljno vitamina C? Odgovor je potvrdan,ukoliko unosimo dovoljno voća i povrća. Drugim riječima, vitamin C nije problem za one ljude koji unose dovoljno povrća. Stoga fokus treba postaviti na unos dovoljne količine, a ne na sadržaj vitamina C.

Prema dostupnim podacima, najbogatiji poznati izvor vitamina C je kakadu šljiva, koja raste u Australiji.

Stojnić skreće pažnju i na činjenicu da u člancima Surina određenu hranu naziva smećem te ističe da takav “agresivan stav” otkriva ideologiju umjesto otvorenosti naučnim saznanjima. Navodi i da takve ideološke savjete treba a priori zaobići.

Da li je aspartam siguran za upotrebu?

U članku se prenose i tvrdnje o navodnoj štetnosti vještačkog zaslađivača aspartama, za koga se tvrdi da donosi niz zdravstvenih komplikacija.

“Mnoga hrana koju svakodnevo jedemo je smeće. Ovde mislim da gazirana pića, žvake itd. U njima je glavni sastojak aspartam (veštački zaslađivač) koji je 200 puta slađi od šećera. Što više piješ taj sok, više ti se pije i više ti se kupuje. A zemlja koja je proizvela ovo smeće samo se bogati.

Komplikacije koje donosi aspartam: smanjuje inteligenciju, uzrokuje glavobolju, mučninu, depresiju, bol u stomaku, mutan vid, uzbuđenje, nestabilan hod, oštećenje zglobova, gojaznost.

Magistar nutricionizma Bojan Stojnić temom aspartama bavio se u članku iz 2013. godine u kome zaključuje da je riječ o sigurnom prehrambenom sastojku. Stojnić nam je potvrdio da, u međuvremenu, nije bilo novih dokaza koji na valjan način propituju sigurnost aspartama. 

Što se aspartama tiče, ništa se nije promijenilo. Radi se o sigurnom sladilu koji može pomoći u kontroli kalorijskog unosa.

U članku iz 2013. navodi se da je aspartam “metilni ester dipeptida čiju alkoholnu komponentu čini metanol, a peptidnu aminokiseline asparaginska kiselina i fenilalanin”. U probavnom sistemu razgrađuje se na asparaginsku kiselinu, fenilalanin i metanol.

Kako je objašnjeno u fact-sheetu Evropske agencije za sigurnost hrane, razgradnja aspartama je brza i potpuna, a on nikada nije pronađen u krvi ili bilo kom organu. Baš kao i asparaginska kiselina i fenilalanin, i metanol je prisutan u drugoj hrani, uključujući voće i povrće, navodi ovaj izvor. Premda izloženost metanolu u većim količinama predstavlja rizik, količine u hrani, kao i one koje nastaju razgradnjom aspratama, ne uzrokuju štetne učinke jer čine vrlo mali dio u poređenju s prirodnom proizvodnjom metanola u tijelu.

Ovaj zaslađivač odobrile su i američka Agencija za hranu i lijekove (FDA), Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA), ali i drugi regulatori širom svijeta. Zaključak ovih agencija je da je aspartam siguran u preporučenim dnevnim unosima. Preporučeni dnevni unos za aspartam (ADI), prema FDA, iznosi 50 miligrama po kilogramu tjelesne težine, a prema EFSA, 40 miligrama. Ovo se ne odnosi na osobe koje imaju bolest fenilketonuriju.

Kako se navodi na stranici EFSA-e, za većinu proizvoda koji sadrže aspartam potrošnja bi trebala biti izuzetno visoka i redovna tokom života, kako bi premašila ADI.

Naprimjer, da bi se dostigao ADI za aspartam (40 mg/kg tjelesne težine), odrasla osoba težine 60 kg morala bi svaki dan do kraja svog života piti 12 (330 ml) limenki dijetalnog bezalkoholnog pića (koji sadrži aspartam u maksimalno dozvoljenim količinama). Međutim, u stvarnosti, aspartam se koristi u nižim količinama i količine koje se nalaze u bezalkoholnim pićima mogu biti tri do šest puta manje od maksimalno dozvoljenih nivoa; ovo bi povećalo broj limenki potrebnih za ispunjavanje ADI-ja na 36 ili više.

Aspartam se decenijama koristi u desetinama zemalja širom svijetaa 

Premda postoje neke studije koje ga povezuju s određenim zdravstvenim rizicima, o kojima će biti riječi u nastavku teksta, regulatorna tijela na temelju svih dostupnih informacija (uključujući i pomenute studije) zaključuju da nema valjanih dokaza o štetnosti aspartama pod određenim uslovima, odnosno u preporučenim unosima, te uz određene dodatne preporuke.

Aspartam i produkti njegove razgradnje ne predstavljaju rizik po zdravlje, navodi se i na stranici Evropske agencije za sigurnost hrane, koja je 2013. godine radila novu procjenu sigurnosti ovog zaslađivača. Na stranici EFSA-e objavljen je i pregled glavnih zaključaka komisije EFSA-e iz 2013. kada je riječ o konkretnim zdravstvenim rizicima.

Studije ne upućuju na povećani rizik povezan s konzumacijom aspartama za prijevremeni porod kod trudnica, leukemiju, tumore mozga ili razne vrste kancera, uključujući kancere mozga, limfoidne i hematopoetske tumore (tumori krvi). 

Težina dokaza ukazuje da uzimanje aspartama nema uticaj na ponašanje ili kognitivnu funkciju.

Nema dokaza da konzumacija aspartama uzrokuje napade.

Ne postoje uvjerljivi dokazi da konzumacija aspartama uzrokuje glavobolju.

Težina dokaza pokazuje da aspartam nije povezan s reakcijama alergijskog tipa.

Metanol dobijen iz aspartama mali je dio ukupne izloženosti metanolu iz svih izvora.

Doprinos produkata razgradnje aspartama (fenilalanin, metanol i asparaginska kiselina) ukupnoj izloženosti ovim tvarima u prehrani je nizak.

Osim toga, dostupni podaci ne ukazuju na genotoksičnost aspartama (tj. ne utiče na DNK, genetski materijal ćelija).

Na stranici Američke agencije za hranu i lijekove navodi se da više od 100 studija potvrđuje njegovu sigurnost, uz napomenu da osobe s rijetkom nasljednom bolešću moraju voditi računa o unosu fenilalanina koji se nalazi i u aspartamu.

Naučnici FDA proučili su naučne nalaze o sigurnosti aspartama u hrani i zaključili da je bezbjedan za opštu populaciju pod određenim uslovima. Međutim, ljudi s rijetkom nasljednom bolešću poznatom kao fenilketonurija (PKU) teško metabolišu fenilalanin, komponentu aspartama, i trebalo bi da kontrolišu unos fenilalanina iz svih izvora, uključujući aspartam. Etikete na hrani i piću koje sadrže aspartam moraju sadržavati informaciju u kojoj se obavještavaju osobe s PKU da proizvod sadrži fenilalanin.

Prema informacijama sa stranice američkog Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite (HHS), osobe s uznapredovalom bolešću jetre i trudnice s hiperfenilalaninom (visok nivo fenilalanina u krvi) mogu imati problema s aspartamom jer njihovo tijelo ne može pravilno razgraditi fenilalanin.  

U članku objavljenom 2013. godine na stranici Nutricionizam (.hr) navodi se da je ovaj zaslađivač, ustvari, jedan od najistraživanijih prehrambenih proizvoda, čiju su sigurnost potvrdila brojna naučna istraživanja. Studije koje su došle do suprotnih zaključaka, kako je objašnjeno, dobrim su dijelom provedene na životinjama, a korištene količine premašivale su NOAEL (količina koja dokazano ne izaziva nuspojave u laboratorijskim životinjama). Navodi se i da je “samo par iole ozbiljnih istraživanja” pokazalo štetnost aspartama pri količinama nižim od ADI-a, no ona su imala brojne metodološke propuste. 

Dezinformacije o štetnosti ovog zaslađivača dijelile su se i na drugim jezicima. Africa Check se, recimo, u 2019. bavio tvrdnjama da aspartam uzrokuje fizičke i mentalne probleme. Stojnić u članku iz 2013. zaključuje da su dezinformacije o štetnosti aspartama rezultat medijskog senzacionalizma.

Pitanje zdravstvene sigurnosti aspartama (E951) jedno je od najkontroverznijih na području ljudske prehrane u posljednjih tridesetak godina. Većinom je to posljedica medijske potrage za senzacionalizmima, zbog čega mnogi aspartam i danas, usprkos nebrojenim ispitivanjima, smatraju jednim od najvećih prehrambenih otrova.

Jod za alergije, bokvica za čir na želucu?

Surina u tekstu preporučuje upotrebu joda u kombinaciji s mlijekom za liječenje alergija.

“Otac mi je kao detetu davao piće kojim me je lečio od alergije: tri nedelje sam svaki dan pila pola čaše mleka u kojoj je bilo ukapano 3 kapi joda. Sam Napoleon je vojnicima davao jod znajući da nedostatak istog razvija demenciju.”

U članku se ne pominje o kojoj je vrsti alergije riječ. Činjenica je da postoje različite vrste alergija – na hranu, na lijekove, na polen, otrov insekata. U zavisnosti od vrste i ozbiljnosti simptoma, primjenjuju se različiti lijekovi i tretmani, među kojima se, međutim, ne nalaze ni jod ni mlijeko. 

Nismo uspjeli pronaći dokaze o jodu kao “univerzalnom lijeku” za alergije. U ovom “savjetu” dodatno je problematično što se preporučuje uzimanje joda bez konsultovanja ljekara. Healthline navodi da je jod važan jer, između ostalog, reguliše hormone i razvoj fetusa. Preporuke za dnevni unos razlikuju se od uzrasta, a generalno se smatra da ljudi putem hrane unose dovoljno joda u organizam. Ukoliko to nije slučaj, ljekar može preporučiti suplementaciju. Ipak, ne bi trebalo uzimati jod bez konsultacije s ljekarom.

U još jednom savjetu koji nije utemeljen na naučnim dokazima Lidija Nestorovna Surina osobama koje imaju čir preporučuje da jedu list bokvice svaki dan:

“Oni koji imaju čir moraju da jedu 1 list bokvice svaki dan.”

Bokvica je višegodišnja biljka porijeklom iz Evrope i Azije, s jestivim listovima i sjemenkama, koja se dugo koristi u narodnoj medicini, između ostalog i za liječenje čira na želucu. 

Healthline navodi da se pokazalo da nekoliko spojeva u sjemenkama i listovima bokvice ublažava određene probavne probleme. Navodi se i da je jedna studija na pacovima otkrila da ekstrakt bokvice uskog lista potiče zalječenje čira na želucu. Ipak, treba napomenuti da je riječ o studiji provedenoj na životinjama, što nije nikakav dokaz djelotvornosti bokvice kod ljudi.

Takođe se istražuje efikasnost ove biljke kod zacjeljenja rana na koži. Healthline navodi da je studija na 40 ljudi otkrila da primjena gela koji sadrži aloe veru i bokvicu pomaže u liječenju čireva na stopalima. Ipak, i u ovom se slučaju navedena studija ne može smatrati kao konačni naučni dokaz za ovu tvrdnju, te su potrebna dodatna istraživanja.   

Shodno činjenicama, tvrdnju da se možemo razboljeti od “mnogo uvozne hrane”, jer se u tom slučaju ne možemo prilagoditi uslovima mjesta u kome živimo, ocjenjujemo kao pseudonauku. 

Istu ocjenu dajemo i tvrdnjama da oni koji imaju čir moraju da jedu list bokvice svaki dan te da pola čaše mlijeka s tri kapi joda liječi alergiju.

Ocjenu pseudonauka dajemo tvrdnji da aspartam donosi komplikacije za zdravlje.

(Raskrinkavanje.ba)